Nacionalna razvojna strategija “ još jedan neprovediv, razočaravajući dokument

Piše: dr. sc. Mirjana Matešić

Nacionalna razvojna strategija rađena je tri godine, temelji se na 16 podloga koje je za potrebe izrade Strategije izradila Svjetska banka te je na njenu izradu ukupno potrošeno 32 milijuna kuna. Kada čujete informacije, zaključit ćete kako se radi o, u najmanju ruku, solidnom dokumentu. Iako zbog prethodnih iskustva, nove strateške dokumente RH čitam niskih očekivanja, ipak me nacrt Nacionalne razvojne strategije 2030 uvelike razočarao.

Kako sam u posljednjih nekoliko godina, u vrijeme trajanja izrade Strategije, bila u kontaktu s njenim izrađivačima, u više navrata sam uvjeravana da će se razvojna strategija temeljiti na Ciljevima održivog razvoja UN-a (COR). Kao organizacija, HR PSOR se već gotovo 25 godina zalaže za razvoj temeljen na načelima održivosti jer jedino to i ima smisla u svijetlu svjetskih trendova, važnosti borbe protiv klimatskih promjena, Europskog zelenog plana. Bilo kakav razvoj koji u sebi nema sadržane kriterije održivosti, ugljične neutralnosti i resursne učinkovitosti ne može se niti smatrati razvojem već pukim nazadovanjem. No Strategija je sukladno mojim strahovima propustila razumjeti i integrirati Ciljeve održivog razvoja. Umjesto toga COR se prvi puta spominju na str. 96 da bi se još jednom pojavili na slici Dodatka 3 na 135. od 143 stranica Strategije gdje su samo načelno, grafički prikazane veze između strateških ciljeva Strategije i ostvarenja Cor. Pri tome se ni na koji način autori nisu potrudili objasniti kako će Strategija doprinijeti ostvarenju 17 COR te koji su pokazatelji kojima će se pratiti ta provedba.Na žalost, upravo zbog nedostatka uvažavanja i razumijevanja utjecaja planiranog razvoja na održivi razvoj, ova Strategija je manjkava i nije dorasla vremenu u kojem živimo i razvojnim izazovima koji nas očekuju u narednom desetljeću. Strategija, kao i mnogi strateški dokumenti prije nje, definira razvoj gospodarstva po načelu business-as-usual, da bi, sukladno trendovima dodala nekoliko zasebnih poglavlja u kojima su nasumično nabacani termini održivosti, ne povezavši ih sa stvarnim procesima, aktivnostima ili projektima gospodarskog razvoja, što ukazuje da autori u stvari ne znaju što bi s njima niti razumiju kako razvoj temeljiti na održivosti.

Odnos rasta i razvoja

U uvodnom dijelu, Strategija govori o razvojnim potrebama i razvojnim potencijalima te o produktivnosti faktora proizvodnje kao temelju za održiv rast. Autori ne prepoznaju razliku termina rasta i razvoja, ne razumiju prednost kvalitativnog razvoja u odnosu na kvantitativni rast, potrebu za razdvajanjem procesa stvaranja vrijednosti od procesa potrošnje resursa i energije, kao paradigme održivog razvoja u odnosu na klasičan gospodarski rast.Istovremeno se koriste pojmovi koji bi nas trebali uvjeriti da je Strategija u skladu sa Europskim zelenim planom. Spominje se zelena infrastruktura, biogospodarstvo, zeleno ruralno gospodarstvo, pametno i održivo gospodarstvo... Pojmovi nisu nigdje pojašnjeni tako da niti onim čitateljima koji se ovim temama stručno bave, nije u potpunosti jasno na što se misli. Primjerice, iz objašnjenja zelene infrastrukture u kontekstu urbanog razvoja, može se zaključiti da se radi o sadnji zelenih površina u gradovima. Strategija obiluje nedovoljno dobro promišljenim rečenicama. Primjerice u jednom se trenutku izjavljuje da Hrvatska mora ojačati svoj izvozni sektor jer iskustva drugih zemalja pokazuju da upravo sektori koji sudjeluju u međunarodnoj razmjeni robe imaju najveću produktivnost. Nije li stvar upravo obrnuta? Oni sektori koji su najproduktivniji sudjeluju u međunarodnoj razmjeni budući da su dovoljno konkurentni. Iz toga proizlazi da treba jačati produktivnost, a izvoz će onda doći kao posljedica. Na to Strategija nastavlja: Rastući izvozni sektor i promjena njegove strukture prema proizvodima više dodane vrijednosti predstavljaju najveći potencijal hrvatskog gospodarstva za brži rast u narednom desetljeću. Mislim da je svaki komentar suvišan.

Razvojni smjerovi i ciljevi

Razvojni smjerovi Hrvatske dijele se u 4 smjera. Čini se prema autorima Strategije da ćemo posebno razvijati održivo gospodarstvo i društvo, a neovisno o njemu razvijati zelenu i digitalnu tranziciju te da ova dva razvojna puta nisu povezani odnosno jedina im je poveznica žulaganje u ljudeś. Strateški razvojni ciljevi pri tome su samo dijelom razvojni. Primjerice, strateški cilj broj 3, bavi se stavljanjem državne imovine u funkciju. Očekivala bih da Strategija razvoja nudi nove, inovativne načine stvaranja vrijednosti i nove ideje za razvoj. Upravljanje imovinom nešto je što bi se samo po sebi trebalo razumijevati. Otprilike kao što se zamjena crijepa na krovu za glavu obitelji podrazumijeva i ne može se uspoređivati s novim radnim mjestom s ciljem višeg osobnog dohotka. Slično je s izrađivanjem međunarodnog identiteta Hrvatske. Identitet se gradi određivanjem razvojnog smjera. Naravno da kada se isti ostvari, potrebno ga je i komunicirati, no to samo po sebi ne čini razvoj i nije očekivan sadržaj Strategije razvoja. Slijede strateški ciljevi 6, Demografska revitalizacija i bolji položaj obitelji te 7, Sigurnost za stabilan razvoj. Demografija može biti samo posljedica pametnog razvoja. Odnosno pametnim razvojem, promijenit će se i demografska slika. Sva pažnja Strategije trebala bi biti usmjerena prema gospodarskom razvoju temeljenom na održivom razvoju. Niti pitanje sigurnosti nije razvojna tema. Naglasak Strategije treba biti na temama koje stvaraju vrijednost, a ne koje predstavljaju centre troška odnosno troše sredstva proračuna. Općenito je tekst preopširan te objašnjava već više puta utvrđene činjenice što opterećuje Strategiju nudeći stranice bez sadržaja, čime se gubi bit. Tekst je trebao biti uskraćen nepotrebnih rečenica. Možemo zamisliti da bi tekst Strategije bez izjava kao npr. žaktiviranje većeg broja ljudi na tržištu rada omogućava značajan izvor mogućeg povećanja radne snage.. bio puno jasniji i čitljiviji.

Nedostatan održivi razvoj razvojne strategije

Najvažniji odgovor koji bi Strategija trebala ponuditi jest način kako Republika Hrvatska planira razvijati gospodarstvo na načelima održivosti te ostvariti Ciljeve održivog razvoja i Europski zeleni plan. Najbliže odgovoru ponuđeno je rečenicom: Ispunjavajući ciljeve tranzicije na niskougljični razvoj, zaštite okoliša i smanjivanja rizika od klimatskih promjena na način koji je sukladan provedbi Europskog zelenog plana, pridonijet će se postizanju klimatske neutralnosti i ispunjavanju ciljeva održivog razvoja iz Programa Ujedinjenih naroda za održiv razvoj 2030. Na žalost, bojim se da ovako načelan pristup neće ostvariti održivi razvoj Hrvatske. Na isti način pokrivene su i druge teme. Naime niti u jednom trenutku nije odgovoreno na pitanje kako, već su planirane aktivnosti objašnjene glagolima: poticati, jačati, razvijati, stvorit će se uvjeti...Tako su prioriteti na području energetske politike: promicanje energetske tranzicije; povećanje energetske samodostatnosti; uvođenje naprednih energetskih sustava; dekarbonizacija, uklanjanje, skladištenje i oporaba ugljikovog dioksida; istraživanje, razvoj i primjena novih tehnologija; ulaganja u čiste tehnologije povezane s vodikom; energetska obnova zgrada i suzbijanje energetskog siromaštva. Naravno da će nam biti tumačeno kako se radi o strateškom okviru te da će on biti detaljno definiran putem operativnih programa. U Dodatku 4 dan nam je: Indikativni popis akata strateškog planiranja kojima se podupire provedba strateškog okvira NRS-a koji se sastoji od 67 dokumenata koji bi trebali raspisati sektorske strategije, o operativnim planovima da ne govorimo. Procjenjujemo da će izrada ovih dokumenata u najmanju ruku trajati do 2030. godine. Sve u svemu, neinventivan i sterilan dokument kojem nedostaje hrabrosti i odlučnosti da jasno utvrdi prioritete, podilazi mnogima, a ne određuje smjer, posebice, kako smo se nadali, prema održivom razvoju.