Osvrt na radionicu Zelene financije u vremenu geopolitičkih previranja - isplati li se biti zelen(iji)?

Drugoga dana Konferencije, doc. dr. sc. Nora Marija Laurinaitytė, stručnjakinja za zelene financije u Lithuanian Green Finance Instituteu i docentica na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Vilniusu, održala je radionicu Zelene financije u vremenu geopolitičkih previranja - isplati li se biti zelen(iji)?“. Ekspertiza gđe Laurinaitytė je oblikovanje financijskih instrumenata prema EU taksonomiji, izračun ugljičnog otiska i procjena klimatskih i prirodnih financijskih rizika. Sudionicima je približila funkcioniranje sustava zelenog financiranja.

Gđa Laurinaitytė je istaknula da će za postizanje klimatskih ciljeva do 2035. godine, biti potrebno deseterostruko povećati financijske tokove prema zelenoj tranziciji. Trenutna ulaganja su nedovoljna, a novopredloženi višegodišnji financijski okvir Europske unije planira još manja sredstva za zelenu tranziciju. Istovremeno, rastu potrebe za ulaganje u obranu i sigurnost te potrebe za rješavanje socijalnih izazova koji nisu izravno povezani s održivošću, poput migracija, starenja stanovništva i sigurnosnih rizika na europskim granicama. Kako bi se osigurao potrebni kapital za zelenu tranziciju, jedini preostali način je mobilizacija privatnog kapitala koji uključuje štednju građana, investicijske fondove i ulaganja kompanija. Svi financijski instrumenti mogu postati zeleni ako se usmjere na projekte koji promiču održivost.

Zelene financije obuhvaćaju financijske aktivnosti koje stvaraju pozitivan utjecaj na okoliš, a pritom i dalje slijede načelo ravnoteže rizika i dobiti. Zeleno financiranje nije filantropska aktivnost, već ulaganje mora generirati povrat, istaknula je gđa Laurinaitytė.

Za sudjelovanje u sustavu zelenih financija, potrebno je znati vlastitu poziciju unutar EU taksonomije, provedbom opsežne analize podatka koji obuhvaćaju utjecaj proizvoda kroz njegov cijeli životni ciklus. Taksonomija je tehnički dokument koji prati 6 okolišnih ciljeva, a ne obuhvaća djelatnosti koje izričito nisu zelene, poput poljoprivrede i društvene aspekte, već se fokusira isključivo na okolišne utjecaje. Da bi se ulaganje smatralo stvarno zelenim, projekt mora ispunjavati Do No Significant Harm (DNSH) kriterij i osigurati razumnu razinu sigurnosti da se u lancu vrijednosti poštuju minimalne zaštitne mjere zaštite ljudskih prava.

U financijama se sve svodi na odnos rizika i povrata. Za veću dobit prihvaćamo veći rizik, a zadovoljni smo nižom dobiti kada je rizik manji. Zeleni krediti i zelene hipoteke u pravilu imaju niže kamatne stope jer smanjuju rizik. Na primjer, smanjenje emisija CO₂ smanjuje izloženost troškovima povezanim s cijenama ugljika pa oni koji manje zagađuju, plaćaju manji iznos. Također, kompanije koje usmjere proizvodnju prema održivim provjerenim praksama, poput korištenja manje vode, smanjuju ovisnosti o resursima podložnima nestašici, a čime pak postaju otpornije na klimatske promjene. Priroda je ključan amortizer rizika jer su usluge ekosustava povezane i utječu na cijelo gospodarstvo čak i ako djelatnost nije izravno ovisna o njima. Održivost smanjuje rizik, što dovodi do povoljnijeg financiranja. Osim toga, Europska središnja banka neće odustati od zahtjeva poput zelenih omjera imovine i ostalih regulatornih standarda čime se smanjuje i ukupni rizik banaka.

Bankari nisu stručnjaci za ekologiju i bioraznolikost, već za procjenu omjera rizika i dobiti, objasnila je gđa Laurinaitytė. Stoga se pridržavaju EU taksonomije i izbjegavaju financiranje aktivnosti koje nisu jasno definirane kako bi izbjegli rizik od zelenašenja (greenwashing). Podaci koji dokazuju usklađenost s Taksonomijom ključni su za pristup zelenom financiranju, no kompanije često ne dostavljaju dovoljno konkretnih podataka kako bi banke mogle procijeniti rizik te je tu razliku potrebno premostiti. Gđa Laurinaitytė navela je da ako kompanija raspolaže podacima iz Disclosure B u dobrovoljnom ESRS-u za mala i srednja poduzeća osigurava dovoljnu razinu transparentnosti i investitori su obvezni uzeti projekt u obzir.

Standardno financiranje može biti isplativije kompanijama nego pokušavati dobiti zeleno financiranje, koje zahtijeva detaljno dokazivanje održivosti i visoke početne troškove verifikacije. Održivost ipak dugoročno donosi prednosti jer potiče inovacije, povećava otpornost, smanjuje troškove i otvara nove tržišne prilike. Iako se puno govori o zelenim obveznicama, one financiraju samo projekte velike vrijednosti koji su prilagodljivi i obično prelaze stotine milijuna eura, dok se za manje projekte realne mogućnosti nalaze u zelenim kreditima, zelenim investicijama, investitorima koji investiraju vlastita sredstva i fondovima rizičnog kapitala.

Zaključno, gđa Laurinaitytė je ukazala kako održivi razvoj nije moguć bez demokracije i zajednice, jer kompanije dugoročno opstaju samo ako imaju potporu okoline u kojoj djeluju. Podsjetila je kako ne treba čekati bespovratna sredstva EU-a, budući da se više neće sufinancirati promjene poslovnih modela. Javni novac je usmjeren na obranu i sigurnost, što dodatno povećava ulogu privatnog kapitala i treba se okrenuti financijskim tržištima.

Snimku cijele radionice možete pogledati ovdje. Snimku prvog dana 17. konferencije o održivom razvoju možete pogledati ovdje.